Znamo li mi uzgajati svinje? Pa sigurno da znamo. I što je problem onda. U onima koji proizvode sigurno nije. Problem je ipak u onima koji moraju stvoriti okvir i okruženje koje će održati da radimo ono što znamo raditi. Ne trebamo mi kao nekada uzgajati nojeve i nutrije. Mi smo majstori za proivodnju svinja, a i onda ne trebamo lutati. A ne trebaju lutati ni vlastodršci. Oni trebaju podržati proizvođače. A jasno je da smo i zemlja koja je i potrošač toga mesa. Ovih dana šunku jede tri i pol milijuna hrvtskih građana. Primjerice, otići će ili je već otišlo barem milijun i pol ili dva čak milijuna kilograma šunke. E sada mora se priznati fijasko. Barem 60 posto tih šunki će biti iz uvoza. Možda smo i malo rekli ali se nadamo da nije više. Da će ipak biti potrošeno tu i tamo više domaćih šunki nego li smo spomenuli. Ali ta bolna istina da smo u svinjogojstvu proizveli svake godine za sebe tek nekih 40 tak posto našeg svinjskog mesa. Odakle je meso. Uglavnom iz Danske, Njemačke i Nizozemske. I oni su majstori u uzgoju svinja. Nema se što reći. Nije tu u pitanju loša kvaliteta. Imaju oni dobre svinje. Ali sve što oni znaju napraviti to znamo i mi. Tu su ipak krivi trgovački lanci. Oni su ti koji žele da imaju jeftinu svinjetinu na policama pa kupe smrznutu svinjetinu. Onu koja je zaklana prije pet ili šest mjeseci i onda takva odmrznuta kod nas prolazi kao svježa. Ali svježa samo na papiru. I ona je ta koja ruši cijenu naše svinjetine i jasno je da se naši svinjogojci ne mogu time nositi i da gube. A nitko ne voli raditi ako gubi pa tako i naši proizvođači. No, od toga mesa mnogi i prave svoje proizvode. A i za tržište. Prave tradicinalne suhomesnate proizvode od toga mesa iz trgovačkih lanaca. To se ne osjeti sada. Osjetilo se prije tri mjeseca. I više. U prosincu prošle godine i siječnju ove. Tada je mnogo takvog mesa kupljeno i danas je na tržištu. Mnogi su se odlučili baviti proizvodnjom suhmesnatih proizvoda i njima ići na tržište. Jasno. Naše tržište i kupci vole takve proizvode. Ali za sve ono što naši ljudi vole pojesti kobasica, čvaraka, kulenovih seka, kulena, rebaraca nije bilo dovoljno naših svinja. Svinje naše su iste kao te iz Danske i Njemačke. A dobri majstor će za kupca proizvesti i zadovoljavajuću kvalitetu. Iako je jasno da za dobru šunku, kulen, seku i čvarke treba svinja iz produženog tova. Ne ova koja je bila na pultu u Konzumu, Sparu, Plodinama i drugim trgovinama. Normalno. Trgovac je trgovac. Njegovo je da zadovolji kupce i cijenom i ponudom. Što jeftinije kupi i skuplje proda osnova je trgovačkog zanata. Isto tako i mesar i kobasičar ako su mu kupci zadovoljni kvalitetom i okusom pokušati će što povoljnije doći do sirovine. Malo je onih koji znaju prepoznati koja je to prava domaća šunka ili pršut, iz produženog tova, masnija, a još manje je onih koji žele platiti nešto skuplje takvu kvalitetu.

Posljednje analize ponovno su pokazale da su naše svinje jednako kvalitetne kao onih najvećih proizvođača u svijetu. Majstori smo i mi toga zanata i ništa ne kaskamo za Europom nego dapače smo tu u vrhu. I što se tiče proizvodnih rezultata, i mesnatosti, i genetike, ali i zdravstvenog stanja dapače. Jasno je i da se sve naše proda što god se proizvede. A zašto nema više onda proizvođača svinja? Zašto nema novih? I objekata imamo. I znanja i ljudi. Neće ipak. Sve je manje onih malih proizvođača, ali broj svinja ne pada, odnosno raste kod velikih proizvođača. A raste i broj malih kobasičara.

I oni koji proizvode pravu, kvalitetnu domaću kobasica, kulen, pršut i druge proizvode od svinja kod nas proizvedenih i držanih u produženom tovu ističu da uspjevaju prodati svoje proizvode i da ima dovoljno onih koji znaju cijeniti tu kvalitetu. Uostalom, tu je i turizam koji pojede i ove naše kvalitetne proizvode, ali i ove manje kvalitetne. Dakle, država je ta koja mora nekako podržati i poticati tu proizvodnju. Kako? Tu je sada veliko pitanje. I kako i na koji način.

Idemo opet nazad kod trgovačkih lanaca. Oni su u stranom vlasništvu manje više. I kod nas zarađuju jer u njima kupuju hrvatski građani. Vjerojatno bi bila mogućnost da ih se nekom uredbom natjera da moraju 15, 20 ili 30 posto imati svinjetine iz hrvatskog uzgoja. Ovako, ako nema takve sile normalno da ekonomisti i trgovci rade po svojim pravilima. A to je kupi jeftinije i prodaj skuplje.

Onda imamo i problem kada se poremiti tržište. Pa kada u Mađarskoj njihova Vlada nagradi s deset ili petnaest posto klaonicu za svaku zaklanu svinju onda to meso kod nas ruši cijene naše svinjetine. Pa onda dođe do zastoja na mađarskom tržištu i onda se trgovci jave našima. No, naši kada stavljaju prasce u tov moraju planirati prodaju kada ti prasci dosegnu 90, 100 ili 110 kilograma. I sada kada zafali mi nemamo tih svinja jer se naši svinjogojci nisu mogli kockati i staviti u tov napamet broj svinja za koje će biti upitno da li će ih prodati. Teško je ići u takve rizike jer moraju svinjogojci biti jako pažljivi kada uzmu papír i olovku. Ne smije se zabuniti jer su nijanse u pitanju između gubitka, malog plusa i nule u dobit na kraju.

A jedna je priča podrška velikim farmskim proizvođačima, a jedna je koju treba ustanoviti za mala obiteljska gospodarstva koja će u starim objektima ponovno držati svinje. Moramo imati ta dva projekta. Jasno je da nećemo moći napraviti da smo, kako se kaže samodostatni, u svojim potrebama, ali da dođemo barem na 60 posto nekih svojih potreba za početak. A onda vidimo kako dalje.