Hrvatska je na dnu po povlačenju sredstava iz EU fondova. Puno je više do nas, nego do njih. Nije nikako jasno da država nije nikada više uvozila i nikada manje izvozila poljoprivrednih proizvoda. Naši seljaci tuđe njive okopavaju. A naše su neobrađene, čulo se u Saboru netom prije (zasluženog) odlaska na odmor. 

Bez sela nema perspektive i razvoja društva, natuknuo je još Miro Bulj pa i rekao da smo skoro svi mi potomci ljudi - sa sela. Možda je idealna prilika da vlastitim primjerom pokaže kako se čovjek vraća u ruralne krajeve? Uzme svoju obitelj, kupi kuću, kupi zemlju i ode u svoje, ma može i u neko drugo selo. Ne, samo on, nego i svi političari koji se pitaju kako to da su nam uz toliko novaca iz EU, sve praznija. Samo u Saboru ih je 150. Ali ne, svi svoju djecu školuju i odgajaju da ne rade u poljoprivredi, da ne ostanu.

Kada je u pitanju zemljište, na sjeveru i u ravnici oranice su ipak obrađene. Fali ih i jagma je za njima. Čim bi se i pojavilo neko za prodaju ono odmah nalazi kupca i po visokim cijenama. Valja razlikovati ono što statistika i država vode pod obradivim i poljoprivrednim površinama, a što je stvarno od koristi.

Mogu vama neki od tih državnika za neke površine tvrditi da su za poljoprivredu, a one to nisu ni izbliza. Međutim, političari nam tim neupotrebljivim površinama mašu stalno pred očima. Možda da oni, saborski zastupnici, svojim primjerom pokažu kako se neko takvo zemljište može koristiti u suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji? Da je i najlošije, barem bi se za držanje ovaca i koza mogao naći korisnik. Ali mnoge te površine koje se spominju pod neobrađenim nisu ni za što. To su već mahom šume. Nisu više ni korovite površine nego šumske. Kaže Bulj da se odlazi. To je već tradicija u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni da se 100 i 150 godina odlazi. Njihovi rođaci u inozemstvu potiču i zovu ove što su ostali da im se pridruže. I sada, i prije 30, i prije 70 i 100 godina. Hoću čak tvrditi da kad se dijete i rodi u selima tih krajeva u Hrvatskoj već ih se počne odgajati da će otići jednoga dana u Njemačku, Ameriku...

A u Slavoniji imamo jednu drugu situaciju. U istom tom razdoblju se djecu oduvijek odgajalo da svakako prvo pokušaju snaći se u gradu. To radimo i danas. Potičemo ih da idu u medicinske škole, gimnazije, ekonomske škole. U sve samo ne u poljoprivredna i proizvodna znanja. Država čak daje 10 tisuća kuna godišnje onima koji će ići u poljoprivrednu srednju školu i na fakultete i opet rezultata nema. "Dijete moje idi probaj, na ovo ovamo se kući uvijek možeš vratiti", česta je izreka. Ili govorimo djeci da uče jer će inače morati traktor voziti i krave musti. Zato doista bi bilo lijepo da prvi političari iz gradova sa svojom djecom odsele u sela. E ali kako će onda ići u vrhunske škole engleskog jezika, kako će njihova netalentirana djeca polaziti glazbene škole. Malo u selu je to sve dalje. A njima se ne bi dalo voziti do grada koji je udaljen 30 do 50 kilometara.

Mi u Hrvatskoj gotovo da nemamo sela koje je od nekog gradskog središta udaljenije od 30 kilometara. Vrlo su rijetka ta daleka i zabačena sela. Ali evo čekamo Bulja da se preseli na selo. Ne samo njega. Ima njih dosta. A ne ovako, oni svome rodjaku nađu posao u Zagrebu i on odmah seli u metropolu. Nitko ne pokušava naći posao mu u Sinju, Drnišu, Kninu, ili pak Ogulinu, Gospiću. Samo ajmo svi u Rijeku, Splitu, Zagrebu, Osijeku.

Upravu su svi oni koji kažu da ako se ne dogodi generacijska obnova bojimo se da nećemo imati proizvodnju hrane na selu. Trebamo doći i do uravnoteženog načina raspodjele poticaja a ne da 20 poljoprivrednih gospodarstava prima pet puta više potpora od svih ostalih zajedno. Ali moramo biti iskreni i priznati je teško za vjerovati da postoje političari koji sve negiraju i tvrde da nemamo koristi od EU. Imamo jako mnogo.

Hrvatska je izborila 24,2 milijarde EUR što nije rezultat puke sreće već sustavnog rada, aktivnosti i zastupanja naših interesa u velikoj europskoj obitelji. Da Hrvatska više dobiva nego što ulaže, govori i činjenica da ćemo na svaki uloženi euro, dobiti gotovo pet eura iz proračuna EU. Treba biti pošten i reći da bi se i s korona krizom, ali i posljedicama potresa u Zagrebu bilo puno teže nositi da nema pomoći iz EU », rekla je zastupnica i predsjednica Odbora za poljoprivredu Marijana Petir prilikom rasprave u Hrvatskom saboru o Odluci Vijeća o sustavu vlastitih sredstava Europske unije. Zato nema dvojbe o koristi EU. Tko bi od vlastitih sredtava kupovao kombajn vrijedan 400 tisuća eura, traktor od 50 do 150 tisuća, ili pak uložio u opremu na farmi u iznosima izraženim u milijunima kuna. Bez EU to ništa ne bi išlo.

Iseljavanje mladih sa sela. Odlazak u gradove su problemi s kojima se nose sve zemlje EU pa i one najrazvijenije. Izazov grada je i tamo veliki. U svoj podrum, farmu, imanje mogu se uvijek vratiti. I zato EU stalno i sustavno potiče opstanak ruralnog prostora.

Na Saboru smo čuli i da sredstava za mlade poljoprivrednike treba podići. I to je jasno. Prijedlog je da s 50 tisuća eura naraste ta potpora na 100 tisuća eura. Ako to ostavi barem na selu one koji su se svakako i odlučli već na rad na imanju mjera je vrijedna pažnje. No, moramo priznati jedno, a da se to uvijek odnosi na one koji se već bave poljoprivredom. Na one, koji iz trenutnog imanja, na ime djeteta odvoje neki dio zemlje, pa oni još pokupe ta sredstava. Međutim, te obitelji su svakako već odlučile ostati na selu i u poljopirvredi. Oni bi ostali i da nema tih sredstava za mlade i već su oni ili roditelji aplicirali i prije na neke od mjera ruralnog razvoja EU. Nema, skoro da nema mogućnosti da se sada netko dijete, pa i ono Buljevo, ili nekog drugog političara odluči za život u ruralnoj sredini i rad u poljoprivredi i da dobije ta sredstva. Znači da netko iz Zagreba kupi zemljište, kućicu i da započne uz pomoć tih sredstava život u selu. Nešto sam primjeraka sretao u pčelarstvu, voćarstvu. Ali vrlo malo. Volio bih da počnemo iznositi u javnosti primjere mladih ljudi koji su otišli iz grada na selo i uz pomoć takvih fondova započeli posao. Za sada se tu radi o djeci već razvijenih obiteljskih gospodarstava.

Dakle, za hrvatsku poljoprivredu u budućem sedmogodišnjem razdoblju osigurano je čak 4,5 milijardi EUR-a i ta sredstva moramo kroz dobro osmišljene projekte investirati na najbolji mogući način, pa makar i samo zadržali postojeće i da se nitko ne vrati na selo, odnosno krene obrnutim smjerom. Od grada prema selu. Potičući generacijsku obnovu ali ulažući novac i kako bi zadržali postojeće stanovnike sela već bi se mnogo napravilo, a ako se dodatno još netko novi privuće selu još bi bilo bolje.

No, i ta sredstava neće biti korisna ako se ne bude lakše dolazilo i do poljoprivrednog zemljišta, pa makar i za manje površine gdje bi se odvijala, primjerice, voćarska i povrtlarska proizvodnja. Kada su u pitanju zemljišta za ratarska gospodarstva i ona koja se bave stočarstvom zemlja sigurno ostaje problem. Njima trebaju velike površine. Daleko, daleko veće od onih za maslinarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo ili pak povrtlarstvo. Ova pandemija je iskreno i povećala interes za kupnjom naših građana od domaćih poljoprivrednika. Ali, vidjeti ćemo kada prođe korona da li će ostati takav interes.